Patuljkova kapica
Patuljkova kapica
MARCIPANKA
Od davnih davnina na Ledenom otoku živi obitelj Marcipanić.
Po cijeli dan oni se raduju sitnim znacima dobrote koje mi, obični ljudi, najčešće ne primjećujemo.
Ali ni'ko nije savršen, zar ne, pa ni čovječuljci iz bajke. Poznato je, na primjer, da se mnogi isključivo hrane kolačima, a slabost su im medenjaci i marcipani. I zato, kada bismo mogli proviriti ispod njihove duge, bijele brade, vidjeli bismo da su dibidus krezavi. Slatkiše ne mogu ni grickati kako treba, nego ih jednostavno progutaju.
Ledeni otok, njihovo prebivalište, nalazi se u blizini postojbine Djeda Mraza - za njega Marcipanići honorarno rade tokom cijele godine, a naročito zimi. Nasred otoka ovi neumorni patuljci izgradili su od tvrdog snijega i ledenica Snježnu tvrđavu. Sigurno najljepša prostorija unutra je Igraonica od Marcipana. Kakva tu atmosfera vlada, kazuju zabilješke nepoznatog stihotvorca:
Kraljević i Kraljevna i njihova svita sjajna
od glave do pete bili su od marcipana.
Hrabri vitez, ljuti zmaj, vilenjak i vila bajna,
da kažemo odmah: sto-posto od marcipana.
Svaka životinja znana i neznana: patka, konj, janje, slon
slatki k'o med, a izvajani od marcipana.
Ulična svjetiljka, drvo, cvijet,
riba, brod, čak i auta
šta reći osim: divota – od marcipana.
Kočija i konj, u kočiji Snješko,
prelaze usred dana preko mosta od marcipana.
I stvarno, kao da je tu došlo do slatkog plana
da sve, baš sve, bude od marcipana.
Budući da su u duši velika djeca, članovi obitelji Marcipanić svakodnevno posjećuju Igraonicu, gdje prave najljepše kreacije od mljevenog šećera, mljevenih ledenica i mljevenih badema (uvezenih, dakako, iz toplijih krajeva). Osim pravljenja kolača i igračaka od marcipana, patuljci najviše vremena provode pomažući pticama koje vjetar povremeno satjera na Ledeni otok. Za ptice su sagradili marcipan-kućice koje su im ujedno i sklonište i hrana.
Uostalom, moto Ledenog otoka lako je zapamtiti i glasi: ima dana za marcipana. Možete onda misliti koliko je tu sve slatko. Možda čak previše slatko. I nekim patuljcima je sve to postalo malo dosadno.
Ali zato pred kraj godine na Ledenom otoku nastaje pravo uzbuđenje. Obitelj Marcipanić tih dana odijeva najljepši komplet: plave hlače, bijelu košulju, žute tregere, a na glavi im crvena kapica, nalik na onu koju nosi najpoznatiji djed na svijetu. Kao što neki već znaju, zovu ga Djed Božićnjak ili Božić Bata, a najčešće - Djeda Mraz.
Prošle godine Djeda Mraz pokrenuo je natjecanje za najljepši bor. Marcipaniće je zamolio da mu pomognu u tom zahtjevnom poslu: valjalo je načiniti pravedan izbor u svakom gradu i selu.
Patuljka Milenog zapalo je da otputuje u Svjetlograd. Tamo je, u posljednjih nekoliko godina, najljepše okićen bor bio onaj u domu Male Kej. Za vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana svjetlucao je dan i noć, obasjavajući cijelu ulicu. Djeca su često zastajala ispod prozora i divila mu se. Tog hladnog zimskog dana pod prozorom se našao i patuljak Mileni. Divio se ukrasima dok mu je omamljujući miris golicao nozdrve.
Mama Male Kej upravo je iz rerne izvadila punu tepsiju kolača. Pri vrhu svakog medenjaka, debelom iglom probušila je rupicu, kroz nju je uvukla konac i zavezala ga. Mama i Tata potom su kačili ove slatke ukrase na božićno drvce.
Prvi put je u njihov dom prispjelo 'drvce', tj. mirisna, visoka jelka one godine kada se rodila Mala Kej. Najviše zbog nje drvce se kitilo i ukrašavalo i fešta pravila. Sad je kćer odrasla, na studiju u drugom gradu, tamo ju je zatekla VELIKA PAUZA. Pauza od putovanja. Ustvari, pauza od svega. Jer zrakom su letjeli opasni nevidljivci, koje ljudi udahnu a onda se razbole ili čak stradaju.
Mama i Tata sjedili su na kauču i sjetno posmatrali jelku. Izbjegavali su govoriti o tome koliko im Mala Kej nedostaje, i s njom kuća puna žamora i smijeha.
Ukrasi od medenjaka lelujali su na povjetarcu kraj otvorenog prozora sobe.
„Što mi je to trebalo, da napravim ovoliko kolača!“ pomislila je Mama. „Ih, navika, pa to ti je...“
Uskoro je svjetlo u sobi ugašeno, a roditelji Male Kej otišli na spavanje. Patuljak Mileni se kroz odškrinuti prozor ušetao i sjurio pod svjetlucavu jelku. Da, ovo je stvarno najljepši bor u gradu, zaključio je. Kao začaran, išao je od jedne do druge ukrasne kuglice-medenjaka, uljepšane jestivim bojama. Razgledao je, procjenjivao. Ubrao je jednu kuglicu, kao jabuku sa grane, i progutao je.
„JAMI-JAM-JAM – kolač je prekrasan“, oblizivao se.
Potom se, užasnut, sjetio da nije u svojoj kući i da je upravo uzeo nešto što mu nije ponuđeno.
Brzo je iz torbice izvadio čarobni štapić od marcipana, nalik na dječije lizalo. Triput se njime počešao po glavi. To je bio znak da magični prutić krene u akciju i upita:
Kaži, Mileni, u čemu je stvar?
Je li u tvom karakteru nastao kvar?
Patuljak Mileni se zacrvenio u licu. Dobro je znao da među patuljcima, vrijednim poštovanja, vlada Zakon časti a ne Zakon slasti. Jer, iako su živjeli u najslađoj zemlji na svijetu, Marcipanići nisu pristajali na iskušenja tipa: „sve što vidiš, smažeš“.
Čarobni štapić iznenada je napravio kolut naprijed, pa kolut nazad a onda je dubokim glasom progovorio:
Da bih ti pomogao,
istinu moram saznati.
Želiš li se i dalje
neumjereno
kolačima sladiti?
Milenom oči bljesnuše od radosti i nade. Nadao se brzoj pomoći. Uostalom, zar to nije posao čarobnih štapića?!
Želim!
Rekao je sasvim iskreno, ali to nažalost nije bio pravi odgovor.
Eh, onda
je riješena dilema:
od mene ti, Mileni,
pomoći nema.
Čarobni štapić to reče, pa uskoči u patuljkovu torbu.
Zbunjen, patuljak Mileni nastavi svoju misiju razgledanja medenjaka. I dok dlanom o dlan, nestalo je nekoliko ukrasa s jelke.
Kada se najeo, Mileni je osjetio ponovnu grižu savjesti i brigu. Srećom, preostalo je još jedno rješenje. Ako to ne uspije...
Iz džepa je izvadio čarobni bonbon. Odmotao ga je, a iz njega je izletjela Bonbon Vila.
„Najdraža prijateljice, reci, kako da odolim! Ovdje su medenjaci isuviše dobri.“
Mala krasotica u haljini od šarenog papira, na trenutak se zamisli pa upita:
„Čudi me da nisi prvo tražio usluge čarobnog štapića?“
„Jesam, tražio sam, ali mi nije htio izići u susret. Pitao me želim li još kolača i ja sam, naravno, rekao da želim.“
„Još si ti mlad i naivan“, uzdahnula je vila. „Pošto je ovo tvoje prvo putovanje u svijet, van Ledenog otoka, progledat ću ti kroz prste. Znam, želio si doživjeti i iskusiti nešto novo. Ali, molim te, obećaj da ćeš se ubuduće držati našeg dogovora?“
„Agh, o kakvom dogovoru je riječ?“, upita Mileni.
„Zar se ne sjećaš? Odvajkada se patuljci drže dogovora da smiješ jesti samo kolače koje svojim rukama napraviš, a tuđe – samo ako ih dobiješ na poklon.“
Patuljak Mileni se sneveselio. Znao je da je pogriješio. Vidjevši to, Bonbon Vila mu reče:
„Hajde, hajde, znam da ti se to više neće desiti.“
„Neće, sigurno, Bonbon Vilo. Dajem ti svoju riječ“, patuljak Mileni je uzviknuo, glasno, od srca.
„Eh, dobro. Onda ne brini više, dobri moj“, tutnula mu je u ruku nešto mekano.
„Stavi to na jelku i sve će doći na svoje“, reče i nestade.
Patuljak Mileni posluša vilin savjet, pa zapjevuši:
„JAMI-JAM-JAM
Lijep dar sad ostavljam.
'ko kapicu ovu stavi,
bit će zabavan. 💛
Ujutro su roditelji Male Kej imali šta vidjeti. Nekoliko medenjaka je nedostajalo. Iščezlo!
„Kako se to desilo?“, upitala je Mama.
Tata se primakao jelci da što bolje osmotri situaciju.
Odskočio je, iznenađeno, kada je papučom nagazio na rub mekane crvene kapice, koja je s jelke pala na pod.
„Ha!“ uzviknuo je. „Sad je jasno 'ko nam je pojeo medenjake. Podigao je kapicu u visinu očiju. „Evo neoborivog dokaza. Sigurno je neki patuljak!“
„Mora da je bio jako gladan“, primijetila je mama. „Nema veze, imamo mi još mnogo kolača. Ionako ćemo skoro sve razdijeliti prijateljima.“
Tata je u šali stavio Patuljkovu kapicu Mami na glavu. Lijepo joj je pristajala. Smiješeći se, rukom je pokazala Tati da dotakne svoje tjeme. A tamo, ista ona crvena kapica – čudo jedno, udvostručila se. Sada je krasila i tatinu i maminu glavu. Zapanjen, tata je skinuo neočekivani ukras i stavio ga na jelku. No, ista ili slična kapica opet se ugnijezdila na njegovom tjemenu.
Mama i Tata prasnuli su u smijeh poput djece. Sve njihove brige nestadoše u čaroliji trenutka. Čak i kada su krenuli na spavanje, luckaste kapice i dalje su im se pojavljivale na glavama. Ujutro su nestale, a jedino se zadržala ona na boru. No, bila je stvrdnuta i ukrašena raznim bojama. Sačinjena od marcipana.
Marcipanka – nagrada za najljepšu jelku – pisalo je na etiketi pričvršćenoj za kapicu.
Lica Mame i Tate sijala su od radosti. Odlučili su Patuljkovu kapicu sačuvati i darovati Maloj Kej čim se mogne vratiti kući.
Marija Fekete-Sullivan